Zdravom novorođenčetu razvijene su oči, vidni put i centar za vid u mozgu, no njegov vidni sustav još nije bio izložen vanjskim podražajima pa ga tek mora „naučiti“ upotrebljavati. U prvim danima života novorođenče pogledom slijedi veće predmete, a već za nekoliko tjedana svjesno odgovara osmijehom kada ugleda majčino lice. Majka od samog rođenja sudjeluje u uspostavi očnog kontakta s bebom, u početku je to uglavnom tijekom hranjenja kada novorođenče pomno promatra majku. Svi opisani odgovori na vizualne podražaje mogu se razvijati nešto sporije i postupno, ovisno o djetetu, ali sa šest tjedana sve bi bebe trebale imati kvalitetno ostvaren očni kontakt s majkom, svjesno joj se smijati kad je vide iako im se ona ne obraća te pogledom slijediti velike predmete. U najranijem razdoblju beba voli promatrati kontrastne crno-bijele uzorke, a tek nešto kasnije privlače je boje i lica.

Već u predškolskom razdoblju vizualna percepcija postupno dobiva obilježja vida odraslih osoba. Zbog toga neotkrivena refrakcijska greška oka ili druge neotkrivene bolesti oka u dječjoj predškolskoj i ranoj školskoj dobi mogu imati nepovratne posljedice na razvoj vida. Ovdje se posebice misli na ambliogeni rizični čimbenik koji se razvija sve do 15. godine života. U tom je razdoblju iznimno važno uočiti potencijalne ambliogene rizične čimbenike i pravilno ih liječiti, npr. poticati korištenje „lijenog“ oka tako da se pokriva zdravo oko, dovoljno rano otkriti i operirati urođenu kataraktu (sivu mrenu), propisati djetetu odgovarajuće naočale nakon pregleda vida (mjerenja refrakcije u cikloplegiji) i sl.

Iako za razvoj djetetova vida najviše možemo učiniti u najranijoj dobi, elektrofiziološka su ispitivanja pokazala da se čak i do 20. godine života oblikuju neuronske veze i optimizira se vidni put.

U najranijem razdoblju roditelji trebaju obratiti pozornost na to kako novorođenče reagira na vizualne podražaje: prati li predmete do šestog tjedna života, je li uspostavilo dobar očni kontakt s majkom, prepoznaje li majčino lice i smije li joj se? U prvoj godini života čest je problem i prekomjerno suzenje očiju, pa tako i upala spojnice. Uzrok je suženje suznog kanala koji povezuje oko s nosom. Kod velike većine djece suzni kanal uredno se formira, roditelji samo trebaju redovito nekoliko puta dnevno masirati suznu vrećicu na što im ukazuje dječji pedijatar. Vrlo važan pokazatelj zdravih i pravilno razvijenih optičkih medija je i simetričan „efekt crvenih očiju“ u zjenicama. Zato predlažem roditeljima da svoje dijete fotografiraju telefonom ili fotoaparatom s uključenom bljeskalicom i isključenom opcijom „korekcija crvenih očiju“.

Kasnije je u predškolskom razdoblju važno da roditelji obrate pažnju na djetetovo škiljenje, naprezanje očiju, okretanje očiju ili zakretanje glave kada dijete želi nešto točno vidjeti. Svi opisani znakovi zahtijevaju oftalmološki pregled.

Tvrdnja da očima ne treba odmor nije sasvim točna. Svi znamo situacije kada smo navečer jako umorni i teže fokusiramo sliku ili se teže usredotočujemo na vizualni podražaj, ili kada cijeli dan gledamo u ekran, pa nas oči počnu upozoravati tako da se javlja osjećaj pijeska u očima. Istina je, međutim, da se ne može svjesno upravljati sitnim mišićima na rubu zjenice koji otvaraju i zatvaraju zjenicu i tako reguliraju količinu svjetlosti koja ulazi u oko. Njima upravljaju živci, pa se zjenica širi, primjerice, kada smo uplašeni (otuda i izreka „u strahu su velike oči“).

Oba mišića na rubu zjenice, dilatator i sfinkter, također reagiraju na količinu svjetlosti u okolini. Kada ima puno svjetla, zjenica se skuplja (aktivira se sfinkter) i tako sprječava da previše potencijalno štetnog svjetla dopre do mrežnice. Kad ima malo svjetla, zjenica se širi (aktivira se dilatator) da možemo bolje vidjeti u mraku. S ove točke gledišta istina je da oko nikada ne odmara.

Najlakši način na koji si možemo predočiti starenje oka jest taj da dolazi do smanjenja elastičnosti njegova tkiva. Starenje oka obično primijetimo kada više ne vidimo nešto što smo nedavno mogli vidjeti. Razlog je slabljenje akomodacijske sposobnosti oka, što znači da se naš akomodacijski aparat više ne može prilagoditi određenim udaljenostima za vrijeme čitanja kao što je mogao nekada. Neko vrijeme taj problem možemo kompenzirati dobrim osvjetljenjem, ali vrlo brzo trebat ćemo nabaviti naočale za čitanje. Osim akomodacijskog aparata, starenju su podložna i druga tkiva i strukture oka.

Površina oka postaje sve više suha, a očna je leća tvrđa i tada se lako može razviti starosna makularna degeneracija ili nešto slično tome. S obzirom na to da je životni vijek stanovništva sve duži, sa sigurnošću možemo reći da će navedeni problemi starenja oka biti sve češći.

Oči su važan dio našeg tijela i za njih možemo najviše učiniti ako živimo zdravim životom. Zdrav život znači dovoljno kretanja i sna, zdravu, redovitu i raznoliku prehranu, kontroliranje stresa i izbjegavanje navika kao što su pušenje i prekomjerna konzumacija alkohola. No, oči moramo posebno zaštititi pri obavljanju poslova kod kojih su često izložene oštećenjima (npr. košenje trave kosilicom, zavarivanje i slično). Zaštitite oči od sunca sunčanim naočalama koje ne propuštaju štetne zrake svjetlosti. Prilikom duljeg rada uz ekrane moramo biti svjesni da refleksno manje trepćemo i tako povećavamo suhoću površine oka pa se u takvim slučajevima preporučuje primjena kapi za ovlaživanje oka.

Vrlo je važno prevenirati nastanak kratkovidnosti kod djece, što postaje sve veći problem djece školske dobi. Treba se pridržavati pravila 20–20–2: nakon svakih 20 minuta naprezanja očiju, dijete bi 20 sekundi trebalo gledati u daljinu, a svaki dan bi vani pri prirodnom izvoru svjetla trebalo provesti po dva sata.