Od 2,2 milijarde ljudi u svijetu koji imaju neku bolest oka, kod najmanje milijardu njih, prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, bolest se mogla prevenirati. Zahvaljujući očima moguće je otkriti i neke druge bolesti jer pokazuju simptome dijabetesa, visokog krvnog tlaka ili reumatskih bolesti. Uz starenje i genetske predispozicije, na zdravlje oka utječe još mnogo faktora na koje možemo utjecati sami te tako prevenirati bolesti i unaprijediti naše zdravlje. Zato, prvi put u Hrvatskoj, oftalmolozi, neurolozi, endokrinolozi, psihijatri, reumatolozi,otorinolaringolozi, estetski kirurzi, obiteljski liječnici, farmaceuti i inženjeri okupljeni u X Labu – expert research hubu JGL-a – analiziraju najnovija istraživanja i, primjenjujući holistički pristup, otkrivaju kako se kvalitetno brinuti za zdravlje očiju i zašto je to važno za naše cijelo tijelo, ali i psihu.
Čak 90 posto informacija iz naše okoline primit ćemo preko očiju, a istodobno će oči ljudima u našoj okolini otkriti mnogo o nama. Oči prenose nevjerojatnu količinu kompleksnih društvenih i emocionalnih informacija. Prema istraživanjima koja istražuju vezu očiju, neurološkog i psihološkog sustava, utvrđeno je da način na koji gledamo može otkriti neke segmente naše ličnosti, kao i da oči mogu otkriti naše trenutno mentalno stanje. Znanstvenici su, međutim, opovrgnuli teoriju da oči otkrivaju kada lažemo. U istraživačkom eksperimentu nije utvrđena veza između pokreta očiju i iznošenja laži, pa se može reći da nije točno da nešto krijemo ako izbjegavamo pogled, gledamo gore ili u stranu.
Jesu li oči ogledalo duše? Kako je naša psiha povezana s očima? Zašto je za naše samopoštovanje važno brinuti se za zdravlje očiju? Koja je uloga očiju u svakodnevnoj komunikaciji? Za X Lab JGL-a sve to analizira predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb prof. dr. Darko Marčinko.
Oči su jedan od temelja za uspostavljanje kontakta između ljudi. One su jedan od organa koji imaju najveću emocionalnu snagu, što im daje jak komunikacijski potencijal. Očna je mimika iznimno bitna za prepoznavanje suptilnih poruka komunikacije kao što su emocionalna stanja drugih osoba i samog sebe, u okviru čega su bitne i subliminalne poruke. Manje je poznato da je očna mimika temelj optimalne mentalizacije, odnosno procesa kojim sagledavamo psihološke mehanizme samog sebe izvana, putem metapozicije, a drugog čovjeka iz pozicije njegove unutarnje realnosti. Bolest očiju smanjuje komunikaciju s okolinom, stoga navedeno ima i psihičke implikacije. Smanjenjem funkcije očiju ili njezinim gubitkom aktiviraju se drugi oblici komunikacije, koje osoba tek treba razviti.
Za razliku od nekih drugih, skrivenih organa, kao što su bubrezi ili jetra, oči su stalno u fokusu pozornosti, a naš unutarnji psihički doživljaj puno je izraženiji nego za neke druge organe u tijelu. Brojne emocije izražavaju se putem očiju. Kroz oči idu i suze, što je jedan od jačih načina izražavanja emocija, kako tuge tako i radosti. Oči su naš prozor u svijet i zato je bitno brinuti se za njih jer tako čuvamo i naš psihički sklad.
Poznata je izreka da su “oči ogledalo duše”, ali istina je, zapravo, puno više od toga. Postoji li naglašen problem sa zdravljem očiju, osoba može pribjegavati psihološkim mehanizmima obrane kao što su povlačenje, izbjegavanje i premještanje, kada težak emocionalni sadržaj premjesti na drugu razinu, koja joj je manje bolna. Nelagoda koju stvara problem s očima može dovesti i do socijalnog povlačenja, a ako takva ponašanja traju dulje, u podlozi može biti emocija srama, i to u svojoj lošoj, onesposobljavajućoj formi. Očima se uspostavlja kontakt s okolinom, a sram potiče skrivanje od pogleda okoline. Posljedica može biti i jak pad samopoštovanja.
Psihodinamska istraživanja naglašavaju važnost razlikovanja emocije srama od emocije krivnje. Pritom sram ide više putem vizualnih kanala – primjer je crvenilo lica kao popratna pojava – dok krivnja ide više kroz auditivno. Sram je po psihodinamskoj formulaciji teži od krivnje jer pogađa cijelu ličnost, a krivnja je u vezi s ponašanjem, dakle nije pogođena cijela ličnost. Činjenica da bolesti očiju mogu biti povezane sa sramom ukazuje na jasne negativne posljedice koje ostavljaju na psihu te osobe.
Izreka “U strahu su velike oči” odražava fiziološki, prirodni odgovor očiju na doživljaj straha.
Neuroznanstvenik Joseph E. LeDoux je u knjizi “Emocionalni mozak” i seriji svojih radova opisao važnost interakcije moždanih puteva za emocionalno funkcioniranje. Informacije o strahu dolaze djelomično preko očiju. Senzacije straha, koje se temelje na vanjskim faktorima ugroženosti, prenose se s razine očiju na razinu specifično organiziranih moždanih struktura kao što je talamus. Osjetne informacije idu dalje putem dva smjera. Donji je onaj prema regiji amigdala, dijelu mozga odgovornom za ekspresiju jakih emocija i anksioznosti, a gornji je smjer onaj prema frontalnim regijama mozga. Kao što postoje dva puta, donji (brži, subkortikalni) i gornji (sporiji, kortikalni), tako postoje i suprotstavljeni dijelovi psihe u formi nesvjesnog i svjesnog.
Upravo ta razlika u brzini moždanih puteva bitna je za objašnjenje reakcije na vanjsku prijetnju. Krajnji oblik straha naziva se preplavljenost te ga karakterizira dubok osjećaj nelagode, koji se onda reflektira i na razini promijenjene očne funkcije. Zato se kroz tehnike relaksacije radi na smanjenju lošeg unutarnjeg osjećaja, koji je usko povezan i s tjelesnim funkcijama, kao što su ekspresija i funkcionalnost očiju.
Odnosi svjesnog i nesvjesnog odražavaju temeljnu polarizaciju u psihi čovjeka, vječitu borbu zbog koje je život pun izazova te je često nepredvidiv (odraz dominacije nesvjesnog). Amigdala je bitna za procjenu vanjske opasnosti, a s obzirom na veliku brzinu procesuiranja informacija (u odnosu na kortikalne strukture), ona šalje informacije o opasnosti prije nego što svjesni dio psihe to prepozna. Prije negoli shvatimo suštinu opasnosti, naše tijelo reagira hormonalnim odgovorima i tjelesnim reakcijama koji služe obrani od vanjskog stresa i ugroze. Kada opasnost prođe, tijelo i psiha se vraćaju u prvotno stanje. Nije dobro da je stresni poticaj konstantno i dugotrajno prisutan jer se organizam iscrpljuje, kako fizički tako i psihički. Kronični stres visokog intenziteta stvara predispoziciju za tzv. psihosomatske reakcije, a zdravlje se višestruko narušava.
Usklađenost komunikacijskih puteva između amigdala i prefrontalnog korteksa stvara uvjete za smanjenje strahova i anksioznosti te psihičku stabilnost. Ulogu amigdale regulira druga moždana struktura, koja se zove hipokampus. Kronični stres oštećuje hipokampus (smanjuje njegovu veličinu) tako da slabi regulaciju amigdale, koja onda pretjerano radi i stvara temelj za visoku razinu anksioznosti.
Oči su u kontekstu doživljaja straha i anksioznosti bitne jer odražavaju emocionalna stanja tako što šalju poruku okolini. Psihička smirenost očituje se kroz miran pogled, a strah koji je izvan kontrole direktno utječe na očnu mimiku, koja postaje izmijenjena te odražava stanje psihičkog nemira. Oči i psiha dva su višestruko povezana sustava i kada su usklađeni, naše je gledanje prema budućnosti opušteno, kako na realnom, fizičkom planu tako i simbolički (psihološki).
Očima je potrebna svjetlost da bi funkcionirale, a svjetlost psihološki simbolizira svjesnost. Samo cjelovit doživljaj nudi temelj optimalnog zdravlja. Treba paziti da u vremenima brzog životnog tempa ne postanemo rascjepkani u procjeni bitnih stvari u životu, kao što je zdravlje. Ako naglasak stavljamo samo na uski segment psihičkog ili samo na uski segment tjelesnog funkcioniranja, često zanemarimo cjelovitost nas kao ljudi. Cjeloživotnim procesima učenja širimo naše vidike te se borimo protiv fragmentiranog pristupa koji može postati štetan za naše zdravlje.
• Poticati osjećaj zahvalnosti u sebi (za sve dobro što imamo) – zahvalnost (koja ima pozitivni predznak) nam pomaže u nošenju sa svakodnevnim stresom i problemima (koji nose negativni predznak).
• Poimanje zdravlja treba biti cjelovito (ima tjelesnu, psihičku, socijalnu i duhovnu komponentu), a ne fragmentirano – zdravlje uključuje sklad i rezonanciju svih bitnih elemenata ljudske egzistencije.
• Komunikacija s bliskim osobama vrlo je bitna – treba raditi na jačanju empatije i dubljeg razumijevanja te na smanjenju moraliziranja kada su u pitanju problemi drugih ljudi i nas samih.
• Teške emocije ili probleme trebamo nastojati pretvoriti u misli – tako im dajemo dodatno simboličko značenje, što onda otvara put za smanjenje istih teških emocija ili problema.
• Zakoni prirode vrijede za sve ljude – zdravlje znači pronaći mjeru koju priroda i prirodni zakoni nose u sebi, raditi na ravnoteži svjesnog i nesvjesnog, na usklađenosti tjelesnog i drugih dijelova ličnosti.
• Odmor je bitan za psihički sklad – užurbani tempo života u zapadnoj kulturi često ne dopušta dovoljno vremena (između bitnih životnih događaja) za intelektualno promišljanje i psihološko procesuiranje iskustava, a psiha sve pamti (i naplaćuje preko simptoma).
• Subjektivno iskustvo sebe i drugih ne treba umanjivati – ono u značajnoj mjeri utječe na objektivnu realnost.