Dijabetes je globalni problem. To je česta i ozbiljna bolest koja zahtijeva dugotrajno i skupo liječenje. Većina oboljelih ima dijabetes tipa 2, koji se u velikoj mjeri može spriječiti zdravom i uravnoteženom prehranom, redovom tjelesnom aktivnošću i promicanjem zdravog životnog okruženja. Trenutno oko 60 milijuna ljudi u europskoj regiji živi s dijabetesom, uz tendenciju daljnjeg povećanja broja oboljelih u sljedećih deset godina.

Dijabetes može oštetiti vid uslijed promjena u mikrocirkulaciji oka koje se manifestiraju kao dijabetička mikroangiopatija i retinopatija. Oštećenja koja se javljaju na očnoj pozadini najčešći su razlog smanjenja ili potpunog gubitka vida kod pacijenata s dijabetesom. Ove promjene mogu zahvatiti i krvne žile vidnog živca te prouzročiti različite tipove ishemičke optičke neuropatije. Kod pacijenata s dijabetesom veća je učestalost pojave katarakte i glaucoma, koji i sami mogu dovesti do smanjenja vidne funkcije. Ipak, najveći je problem kod ove skupine pacijenata pojava dijabetičke retinopatije, koja može imati različite stadije ako se ne postigne odgovarajuća glikemijska regulacija i ako oftalmolog ne odredi primjerenu terapiju. Pojava blažeg oblika neproliferativne retinopatije znak je za uzbunu i zahtijeva poduzimanje odgovarajućih mera za sprečavanje progresije bolesti. Kod pacijenata s proliferativnim oblikom dijabetičke retinopatije bilježe se ozbiljne promjene na očnoj pozadini, sa znacima neovaskularizacije i proliferacije na retini i u staklovini.

Dijabetička retinopatija jedna je od najčešćih ozbiljnih mikrovaskularnih komplikacija dijabetesa. Nakon deset bolesti više od 50 posto pacijenata imat će neki oblik dijabetičke retinopatije, a 2 posto njih će oslijepjeti. Pojava dijabetičke retinopatije češća je kod pacijenata s dijabetesom tipa 1, ali imajući u vidu da je znatno veći broj oboljelih od dijabetesa tipa 2, učestalost retinopatije u toj populaciji kreće se od 22 do 32 posto. Proliferativna dijabetička retinopatija i makulopatija najčešći su uzrok sljepoće kod dijabetičara. One dovode do ozbiljnih trajnih oštećenja retine i staklastog tijela. Smatra se da oko 1,5 posto odraslih s dijabetesom ima proliferativnu dijabetičku retinopatiju. Najnovije studije govore da će gotovo polovica pacijenata s proliferativnom dijabetičkom retinopatijom koji nisu podvrgnuti odgovarajućoj terapiji postati slijepa. S druge strane, ako se bolest otkrije na vrijeme i ako se primijeni odgovarajuća terapija, u 90 posto slučajeva gubitak vida može se spriječiti.

Svaki novootkriveni pacijent s dijabetesom zahtijeva pregled na kojem će oftalmolog procijeniti trenutno stanje njegova oka i očne pozadine te preuzeti daljnje praćenje. Kod pacijenata s dobrom regulacijom glikemije i bez znakova dijabetičke retinopatije redovne oftalmološke kontrole treba provoditi jednom godišnje. Pacijentima kod kojih je utvrđena dijabetička retinopatija potrebne su češće oftalmološke kontrole, u razmaku od tri do šest mjeseci. Učestalost kontrola može ovisiti i o dobi pacijenta, kao i o prisutnosti povezanih bolesti. Na pojavu prvih simptoma pogoršanja vidne funkcije pacijent se treba javiti svojem oftalmologu bez odgađanja jer neke komplikacije dijabetičke retinopatije zahtijevaju hitnu intervenciju. Pojava simptoma kao što su zamagljenje vida, sektorni ispadi u vidnom polju i bljeskovi može biti znak progresije očne bolesti.

Prevencija gubitka vida kod pacijenta s dijabetesom podrazumijeva blisku suradnju oftalmologa i endokrinologa. Stjecanje suvremenih spoznaja o nastanku i uzrocima dijabetesa te pojava novih lijekova kojima se postiže dobra regulacija glikemije omogućavaju endokrinolozima da se lakše suprotstave ovoj podmukloj bolesti. Postizanje dobre i stabilne glikemijske regulacije prvi je preduvjet za sprečavanje komplikacija na očima. Paralelno s tim, iznimno su važne i regulacija arterijskog tlaka, lipidnog statusa, prekomjerne težine te tjelesna aktivnost pacijenata. Ako su se na očnoj pozadini pojavila oštećenja u obliku dijabetičke retinopatije, to će značiti da oftalmolog mora liječiti posljedice neuspjele regulacije dijabetesa. I pacijenta i oftalmologa čeka ozbiljna i dugotrajna borba kako bi se spriječio gubitak vida.

Oralna primjena angioprotektivnih lijekova, vitamina i suplemenata može imati opravdanja, ali je najčešće nedovoljna. U većim oftalmološkim ustanovama takve bi kontrole trebali obavljati posebno educirani oftalmolozi u kabinetima za lasersku fotokoagulaciju. Pravodobni laserski tretman kod većine pacijenata može spriječiti razvoj bolesti. Sektorska ili panretinalna laserska fotokoagulacija iznimno je značajna kod pacijenata s proliferativnom dijabetičkom retinopatijom i razvijenim oblicima neproliferativne retinopatije. Prema nekim iskustvima, ako se učini na vrijeme, laserski tretman smanjuje mogućnost gubitka vida u 65 do 96 posto slučajeva.

Kod pacijenata s proliferativnom dijabetičkom retinopatijom i prisutnošću dijabetičke makulopatije u posljednje vrijeme sve se češće primjenjuje anti VGF terapija. Ovi suvremeni lijekovi, koji se daju intravitrealno, imaju sposobnost zaustavljanja procesa proliferacije krvnih žila i tako sprečavaju progresiju bolesti. Kod pacijenata s izraženim oblicima dijabetičke makulopatije može se primijeniti intravitrealna aplikacija kortikosteroida.

U slučajevima poodmakle bolesti s krvarenjima u staklastom tijelu, sa znacima proliferacije i trakcijske ablacije retine prijeko je potrebna primjena vitreoretinalne kirurgije, koja se provodi u klinikama koje za to imaju posebno obučen kadar. Prevencija, rano otkrivanje dijabetesa i pravodobno registriranje prvih promjena kao znaka dijabetičke retinopatije pravi su način i put da se spriječe komplikacije koje mogu dovesti do trajnog gubitka vida.